Pozdrav svima!
Evo i ja se konacno "dokopala" Amerike nakon desetosatnog leta u zadnjem redu Boeinga 767 .
Kazna Bozija, ali nekako sam prezivjela, zahvaljujuci simpaticnoj djevojci koja je sjedila do mene, kao i pozitivnim mislima koje sam samu sebe prisiljavala da mislim... plac beba u avionu necu da pominjem.
Jos uvijek sam pod uticajem jet lag-a, valjda ce brzo proci. Sljedeci korak nam je SSN i marriage licence... bas imam trip od svega toga... ja i dragi smo inace bili veliki zagovornici veza bez braka, i imali smo oboje duge veze bez namjere za brak, i evo sta nas snadje. Ali snasli smo se extra, pravo se radujemo svemu tome.
I jos samo jedan savjet za one koji ce tek da prodju sto sam i ja... NE idite u red za US citizens prilikom dolaska u USA, bez obzira sta vam kazu u Ambasadi. Meni su rekli da stanem u taj red, i opet sam za svaki slucaj pitala na aerodromu da li je to ispravno, neki lik je pazljivo pogledao moju vizu i rekao "da" tj. "yes".
Kad dodjoh do prvog sluzbenika, on me otkaci i rece da idem "tamo ili tamo", gdje god to bilo... djelovalo je kao da cu njemu licno biti na teretu u USA... ili sam samo umislila. Opet pitam tog nekog tipa, on mi rece da idem u red "A i G visa holders"... odem tamo, kad neka Azijatkinjia, tri puta gora i neljubaznija od prvog cike. Bas je bila odvratna... postala sam rasista tog momenta.
I na kraju, opet odem kod ovog tipa, sva iznervirana, te me on preko reda pusti u non-citizens red. Tu je radio jedan veoma sipma decko, onako vrlo flegmatican i smoren od posla, ali ipak spreman za malo flertovanja... Odmah mu se pozalim kako su mu kolege drske, pita on "koje?", te ja fino istuzakah i opisah ova dva mentola, ne bi mi mrsko i prstom da pokzem na njih.
On je samo otvorio onu kovertu, nesto cack'o po njoj, posvrljao mi vizu i rekao mi koliko ona vazi, mada je pretpostavio da znam, sto je i tacno. Uzeo mi je otiske prstiju samo jedne ruke, pitam ja treba li desna, kaze on da ne treba "jer imam jako jasne i lijepe otiske prstiju". Gledam ga sva zbunjena, a on kaze "nema na cemu" ... dobio je jedno zakasnjelo "hvala".
I to je bilo to... Odem po prtljag, prodjem kroz carinsku kontrolu, i nakon toga, medju masom ljudi, vidim najdraze lice na svijetu kako mi se smijesi, sa velikim buketom ruza u ruci ... Ostavim kolica sa koferima na sred puta, potrcim mu u zagrljaj i tek tad shvatim koliko mi je nedostajao, koliko ga volim i kako su sve one face sa kojim sam se susretala u toku procesa, i u BiH i u USA, mali i nebitni... vrijedilo je svog onog maltretiranja...
Jos jednom vas pozdravljam, vejrovatno cu se javiti uskoro sa pitanjima za dalje korake, ali za sada hvala vam mnogo na pomoci i da budete srecni, a proces brz. B&D
